Vjeronauka – Vjera i nauka učenika, ljekara, čteca i načelnika

Povodom obilježavanja tridesetogodišnjice od povrataka Pravoslavne vjeronauke, kao školskog predmeta, u školski sistem Republike Srpske, a tako i u škole koje se nalaze na području Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, na inicijativu vjeroučitelja, predvođenih koordinatorkom za vjeronauku, naša Eparhija pokrenula je svojevrsni feljton, u okviru kojeg su se nekadašnji i sadašnji učenici, vjeroučitelji, sveštenici, tokom prvog polugodišta školske 2023./2024. godine, prisjećali tih prvih godina od povratka ovog nastavnog predmeta u školske klupe.

Na posljetku jednog takvog obilježavanja ovog važnog jubileja, đakon Branislav Rajković i predstavnik za kulturu i medije Eparhije zaumsko-hercegovačke i primorske razgovarao je sa aktuelnim načelnikom Opštine Gacko, gospodinom Ognjenom Milinkovićem, ljekarom po obrazovanju ali i čtecom Crkve u Avtovcu i svejevremeno pripadnikom generacije učenika, koja je među prvima imala priliku da, upravo pri povratku u školski sistem, pohađa nastavu Pravoslavne vjeronauke:

VJERONAUKA PRIJE VJERONAUKE

Ognjen Milinković rođen je u Trebinju, 1983. godine, osnovnu školu završio je u Avtovcu, a opštu gimnaziju u Gacku. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Foči, a specijalizaciju iz ortopedske hirurgije i traumatologije pored Foče završio je u Beogradu. Od 2011. godine radio je u Univerzitetskoj bolnici u Foči. Godine 2019. rukoproizveden je u čin čteca pri Crkvi Svetog Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog u Avtovcu. Nešto više od godinu dana nakon toga izabran je za načelnika Opštine Gacko.

Poštovani načelniče, kakva su bila Vaši najraniji lični i porodični doživljaji vjere, prije pohađanja časova Pravoslavne vjeronauke u okviru školske nastave?

Veoma živo sjećanje veže me za te prijeratne i ratne godine. Potičem iz jedne pravoslavne, domaćinske, seljačke, hercegovačke – gatačke kuće, u kojoj su tradicionalno živjele tri generacije. Od samog početka mog života, vjera je bila sastavni i neodvojivi dio tog života, a Veliki Praznici poput Vaskrsa, Božića i naše Krsne slave – Svetog Arhiđaona Stefana, bili su i ostali centralni dani u godini naše porodice. Prva moja saznanja o Bogu i vjeri, kao što se nerijetko dešavalo u Hercegovini, pružili su mi moji pokojni đed i baka. Moji preci učestvovali su pri gradnji naše Crkve Svetog Vasilija u Avtovcu, 1907. godine, a moj đed je bio i član, pa jedno vrijeme i predsjednik Crkvenog odbora. Prve molitve naučila me je moja pokojna baka. Mi smo vjerovali i vjerovali smo da je Bog tu sa nama, čak i kada bi neko negdje, izvan naše kuće govorio da to i nije baš tako. Međutim, početkom devedesetih godina sa početkom devedesetih godina dolazi i i nesreća u vidu rata na našim prostorima. Ali, kao što nam je naš bliski rođak, pokojni prota Momčilo Govedarica, jednom prilikom govorio: „Polako, treba se moliti Bogu, nije svaka nesreća za zlo“. Tako je bilo u Gacku tih ratnih godina, uprkos ratu i nesreći koju on sa sobom nosi. Jer uz taj rat, koliko je bio i jeste jedna opšta nesreća, kod nas je donio i povratak vjeronauke ali još važnije, povratak Bogu i povratak vjeri, uz dolazak i novih ljudi na naše prostore. To su, dakle, okolnosti, kada se i vjeronauka vraća u naše škole.

VJERONAUKA KAO (PO)NOVOUVEDENI ŠKOLSKI PREDMET

 U vrijeme kada se Pravoslavna vjeronauka vraća u školski sistem, 1993. godine, pohađali ste treći razred Osnovne škole „Sveti Sava“ u Gacku, odnosno jedne od njenih najvećih područnih škola, devetogodišnju školu u Avtovcu, odakle i potičete. Koja to sjećanja vas vežu ne samo za taj predmet i taj period, nego i za ljude koji su obilježili ta sjećanja?

Vraćanje vjeronauke u školski sistem nosilo je sa sobom izvjesne izazove sa kojima se naročito nosila uprava škole, a koji su podrazumijevali organizuaciju nastave za jedan, uslovno rečeno, novi predmet, bez jasnog plana i programa ali i bez stručnog kadra, koji bi mogao da ga predaje. I, naravno, u tome su tada pomogli naši sveštenici. Pokojni prota Ivan Grgur tada je bio naš paroh u Avtovcu, i on je preuzeo ulogu vjeroučitelja u našoj područnoj školi u Avtovcu. On je tada, pored svih svojih parohijskih obaveza, stizao da predaje i u školi u uslovima kada bi i dva razreda istovremeno i zajedno slušala vjeronauku. Ipak, smatram da je tadašnji koncept, kako je Bog dao, bio veoma dobar i upravo onakav kakav je nama tada trebalo, a možda i danas još uvijek treba da bude: prota je nas upoznavao sa osnovama vjere ali i sa najpraktičnijim stvarima praktikovanja te vjere, kako se ulazi u crkvu, kako se stoji u crkvi, šta je to oltar, šta su dveri, naravno šta je to Jevanđelje, Sveto pismo, kako se ono čita… Jer dok dijete sazre za neke dublje priče, ono na ovaj način nauči osnovne stvari. U svakom slučaju, Pravoslavna vjeronauka, kao predmet, potvrdila je onu moju vjeru i vjeronauku prije škole. Vjeronauka je tako za mene, istovremeno bila i nov predmet ali i predmet koji sam u izvjesnoj mjeri već poznavao, i koji je već bio dio mene, potvrđujući moj životni put i način života, a koji je kasnije itekako uticao na odluke koje sam kroz život donosio. Isti prota Ivan, iako tada već narušenog zdravlja, uz povremene izostanke, Pravoslavnu vjeronauku predavao nam je do našeg završetka osnovne škole, naročito nam pričajući o našim hercegovačkim svetiteljima, pored čega se još naročito sjećam njegove blagosti pri ocjeljivanju, tako da smo svi imali odlične ocjene. Te naše petice su produbile ljubav prema našoj pravoslavnoj vjeri, zbog čega smatram da je to bilo dobro, jer smo časove vjeronauke zapamtili kao nešto mnogo lijepo i korisno, podstičući nas da se odazivamo pozivu i na bogosluženja, da se uključimo u crkveni hor i svakako, prije svega, da se pričešćujemo, iako tada u našem mjestu Liturgija nije služena svake nedjelje.

 VJERONAUKA POSLIJE VJERONAUKE

Imajući u vidu da se u to vrijeme sa osnovnom školom završavalo i sa pohađanjem časova novouvedene Pravoslavne vjeronauke, pošto kao nastavni predmet nije bila uvedena i u srednje škole, da li je i kavu ulogu ovaj predmet imao kroz dalje školovanje i pri samom izboru zanimanja?

Ono čemu sam bio naučen i porodično, a naročito kroz vjeronauku, jeste da vjerujući čovjek, šta god da radi i bilo koji posao da odabere, Bog je sa njim, tu negdje, jer bez Boga se ne može ni preko praga, a kamo li nešto raditi. Tako, i da je moj izbor bio da budem inženjer ili veterinar ili, pak, ljekar, to nije moglo biti bez Boga. A, ono što me je svakako naučila moja vjera i vjeronauka jeste da svaki posao radim bogobojažljivo, i to ne u smislu nekog straha od Boga, nego sa pažnjom i poštovanjem Božijih zapovijesti, koje danas da svi poštujemo, ne bi nam bio potreban nijedan drugi zakon. Dakle, sama vjeronauka nije neposredno uticala na moj izbor zanimanja ali itekako jeste na način na koji radim svoj posao ortopeda, a i kako se trudim da obavljam dužnost načelnika. S tim da je moje primarno zanimanje ljekara, definitivno Božiji dar. Bog je ustvari Ljekar, koji ljekarima, pa i meni daje dar i mogućnost da nekome smanjimo ili uklonimo bol i patnju nečiju, što je samo po sebi čudesno.

 VJERONAUKA, VJERA I NAUKA

Nakon srdnjoškolskog obrazovanja u Gacku, 2002. godine odlazite na studije u Foču, gdje nakon fakulteta ostajete da volontirate, a zatim i da radite u Univeritetskoj klinici u istom gradu, i to od 2011. godine. Potom, od 2016. do 2018. godine završavate specijalizaciju u Beogradu. Kako se tokom tog studentskog, poslovnog, naučnog, specijalističkkog perioda dalje odvija Vaš vjerski život, kojem ste se naučili u porodici i na vjeronauci?

Iako tada odlazim iz Avtovca i Gacka, ostajem duboko povezan sa svojim krajem, selom i kućom, i mada odsutan tokom godine, praznike sam obavezno provodio u svom Lipniku, svom selu i svojoj porodičnoj kući. I, malo šta je dragocijeno kao taj osjećaj prisustva Božijeg, kojem sam se naučio, jer u mojoj praksi često mi ljudi govore: doktore, spasili ste me. Ja ne spasavam, Bog je taj koji spasava, a ja radim svoj posao, onako kako sam naučio i kako mi je On dao. A, vjerujem da od vremena Svtih Kozme i Damjana, Bog sve više daruje taj dar ljekarima i povećava mogućnosti da se liječimo, da liječimo jedni druge i da se liječimo jedni kroz druge. Jer kada sve svoje ljudske, pa i ljekarske mogućnosti iscrpimo, uvijek ostaje i vjera u Boga i njegov dar i volja da nas održi u životu. I tokom svog života u Foči i Beogradu, uz sticanje ljekarskog znanja i iskustva, nastojao sam da učestvujem i u vjerskom životu, odlazeći na bogosluženja, gdje sam pomalo naučio i da  saslužujem i pomažem sveštenicima.

Ipak, naročito ste ostali vezani vezan ne toliko za gatačku, koliko za samu Crkvu Svetog Vasilija u Avtovcu, gdje ste septembra mjeseca, 2019. godine rukoproizvedeni u čin čteca. Kako je došlo do toga da jedan specijalista ortopedske hirurgije saslužuje tokom Liturgije?

Naročito sam ostao vezan za svoju avtovačku crkvu, u koju su se decenijama svojim prilozima i staranjem ugrađivali i moji preci, a gdje je od devedesetih godina službovalo više sveštenika, kojima sam pomagao pri bogosluženjima, kad god sam bio u prilici. Nakon pomenutog prote i našeg vjeroučitelja Ivana Grgura, paroh avtovački bio je otac Stanislav Durić, sa kojim sam, pored ostalih članova Zajednice, išao po parohiji. A, nakon njega dolazi otac Nebojša Kolović, kojem takođe saslužujemo, da bi 2012. godine, u Avtovac došao tada novi, a sad već naš stari i sadašnji sveštenik, otac Midrag Vrtikapa. Na jednoj od prvih Liturgija, kojima je načalstvovao otac Miodrag, ušao sam u oltar da pomažem, kao što sam i mnogo puta prije toga. Naravno, svi su mi se, znajući me, oslovljavali sa „doktore“, što je ocu Miodragu u tom trenutku bilo čudno, jer zašto bi neki ljekar i neko ko se bavi medicinskom naukom sad kao crkvenjak sasluživao u oltaru, tako da je pomišljao i da je taj naziv stvar neke šale. Međutim, nakon te prve naše zajedničke Liturgije, zaista sam mu predstavljen kao ljekar, te mu je zbog mog sasluživanja bilo veoma drago, pri čemu se rodila jedna naročita bratska ljubav između nas. Po završetku moje specijalizacije i povratku u Hercegovinu, otac Miodrag predložio je vladiki da budem i rukoproizveden za četca, što se i dogodilo u nedjelju, 15. septembra 2019. godine, u Crkvi Svetog Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog, uz načalstvovanje vladike Dimitrija, kada su i osvećena nova zvona ove crkve, a sestre Petropavlovog manastira sašile su mi stihar, koji sam nadalje nosio.

 VJERONAUKA NAČALNIKA MIRA U ŽIVOTU NAČELNIKA OPŠTINE

Nekad otprilike u ove dane, pred Božićni post, 2020. godine izabrani ste za načelnika Opštine Gacko, a i u susret Rođenju Hristovom stupili ste na dužnost. I baš uoči ovog Praznika likujemo pjevajući pjesmu proroka Isaije, u kojoj naš Gospod Isus Hristos – Dijete koje nam se rodi, Sin koji nam se dade, Bog koji je sa nama, biva nazivan i jeste i Vlastelin – Vlastodržac, Knez i Načalnik mira. Ima li jedan učenik Hristove vjeronauke, saliječnik Iscjelitelja, saslužitelj u Službi Božijoj i načelnik jedne opštine svijest i o tome da je i ta vlast odozgo, te da je tako makar u izvjesnom smislu i savladar istinskog Vlastodršca i Načalnika?

 Kada sam postao načelnik opštine vladika je blagoslovio da, dok obavljam tu dužnost ne čteciram, s obzirom na to da obavljam jednu javnu funkciju, što sam svakako prihvatio i poslušao ali itekako učestvujem u liturgijskom životu, koliko god mogu, i trudim se da poštujem pravila posta, uprkos većim obavezama i praktičnim izazovima. Biti i ostati hrišćanin i na ovakvoj jednoj naročitoj poziciji jeste i naročito iskušenje. Međutim, u svim uzrastima i svim ovim različitim poslovima čovjek ima različita iskušenja, pa se na njih i navikne i očekuje ih. Kako raste i posao rastu i iskušenja. U poslu načelnika, kao što već pomenuh i pri drugim mojim poslovima, posebno mi pomaže ono što sam naučio na vjeronauci, ali i knjige o vjeri, koje sam čitao, pa tako naročito djela Svetog vladike Nikolaja posebno se mogu odnositi na obavljanje mog sadašnjeg posla. Kao neko ko je u izvjesnom smislu nadređen ljudima i odgovoran za njih, kao najveći izazov doživljavam očuvanje dobrih međuljudskih odnosa, odnosa sa kolegama, odnosa među različitim polovima, i taj život se itekako može živjeti u skladu sa hrišćanskim životom. Najvažnije je da se čovjek ne pogordi i da u svom dobru ne zaboravi da pomogne onima kojima je loše. Nisam uvijek u prilici svakome da ugodim ali se trudim da nikoga ne oštetim i pomognem koliko mogu. Uz pozicije, uvećavaju se i iskušenja ali i umnožavaju neprijatelji. Gotov je nemoguće nemati neprijatelje. Njih je imao i naš Sveti Vasilije, o čijem životu sam čitao, kao i Sveti Nektarije, o kojem nedavno gledah film, kakav je život imao ali i kakve je neprijatelje imao. Protiv neprijatelja se borimo ali ne treba da ih mrzimo, a jedan moj prijatelj, monah, rekao mi je da za neprijatelje treba i da se molimo, i to na prvom mjestu, a na kraju da se molimo za sebe. Kao što rekoh, vjera i vjeronauka, iako možda nije neposredno uticala na izbor onoga čime ću se baviti, uticala je na to kako ću se time baviti, odnosno na način na koji radim svoj ljekarski posao, ali i na to kako se trudim da obavljam dužnost načelnika.

Eparhija ZHiP

Podijelite vijest